....... nastavak .......
Velika sala
Na peronu je idalje haos, ljudi je sve vise. Kuda god da pogledam vidim te pateticne zagrljaje i oprostaje koji se ponavljaju iz godine u godinu. Zbog mog mentalnog zdravlja rado cu se vratiti duhovima proslosti i secanjima.Gromada je otvorila jos jedna velika, ovoga puta pozlacena vrata i nasli smo se u velikoj prostoriji sa 4 dugacka drvena stola i 1 poprecno postavljenim dosta kracim stolim. Dok smo hodali ka mestu koje nam je pokazano osecao sam radoznale poglede starijih ucenika, gotovo da sam mogao da im osetim dah radoznalosti na vratu. Ne znam kako ali sam uvek mogao da procenim da li me neko gleda i koliko je pogled dobronameran. Prisli smo pozlacenom stalku koji je krasila velika zlatna sova sa nekoliko istopljenih sveca. U jednom od napada nervoze slucajno sam poglaedao na gore i video tavanicu. Razrogacio sam oci i time svima dao do znanja u sta da gledaju. Umesto cigala i gredi koje bi trebalo tu da se nalaze nalazilose ogromno platno na kome je bilo nacrtano nebo. Cudno je to sto to nije bio samo crtez, delovao je tako realno, tako moguce. Bilo je gotovo savrseno. Trenutke divljenja iznenada je prekinuo strasno prodoran glas koji je pozivao na tisinu. Toliko sam se uplasio da sam gotovo poskocio i iznenada pogledao ka mestu sa kojeg sam pretpostavljao da glas potice. Ispred pozlacenog stalka stajao je izuzetno star catrrobnjaku sivkastoplavoj odori sa siljatim sesirom i dugom sedom bradom iznad koje su bile tako prodorno plave oci da nisam mogao da skinem pogled sa njih. Potom, strogost je zamenio veliki osmeh koji nam je pozeleo dobrodoslicu. Iza, kako se ispostavilo, direktora sedeli su ostali profesori sa njarazlicitijim izrazima lica, od prenerazenosti preko srece do ravnodusnosti. Direktor, Albus Dumbledore, pozvao je Minervu McGonagel, profesorku preobrazavanja koja nam je objasnila sistem razvrstavanja. Trebalo je da sednemo na jednu stolicicu pored nje i stavimo neki stari crni, pocepani i prasnjavi sesir na glavu, nista lakse. Iznenada, kao grom iz vedra neba sesir je progovorio. Otpevao je neku pesmo u, koliko sam shvatio stvaranju Hogwartsa a zatim ponovo ucutao. Ukrucena profesorka preobrazavanja razmotala je pergament i pocela da nas proziva. Jedan po jedan, preplaseni prvacici su prilazili sesiru. Kada bi im profesorka spustila sesir on bi malo razmisljao i dreknuo jednu od kuca kojoj dete pripada. Nakon jedne bucnaste hufflepof-ovske devojcice profesorka Minerva procitala je moje ime. Iako sam se svo to vreme psihicki pripremao za to, odjednom sam poceo da osecam tremu, mucninu i klecanje u kolenima. Ne pamtim da sam ikada u zivotu bio preplaseniji. Polako sam seo na stolicu. Bio sam ukocen od straha. U jednom trenutku sam osetio topao obruc na glavi i shvatio da je sesir stavljen. Mozda mi se pricinjavalo od abnormalnog straha ali mislim da sam osecao neko peckanje, neku toplinu, osecao sam da mi se nesto desava u glavi. Iako svi kazu da je trajalo samo nekoliko sekundi sve mi je trajalo kao citava vecnost. Video sam zaintrigirana lica starijih ucenika i ista ona preplasena lica dece. Osecao sam snazno lupanje srca, drhtavicu, nervozu, osecao sam puno istovremenih potresa i idalje mi je sve to strasno konfuzno. Sesir je najzad uzviknuo „Revenclaw“. Bilo je to ono sto sam dugo cekao da cujem. Presrecan, skocio sam sa stolice i umalo prevrnuo profesorku. U trenutku sam zamisljao izraze lica mojih roditelja kada cuju. Video sam odusevljenje medju ucenicima revenclava. Sa licem preko kog se prostrao ogroman osmeh seo sam za revenclavski sto. Osecaj je bio divan. Sedeo sam u najmagicnijoj skoli za stolom sa najintaligentnijim ucenicima. Nista bolje nisam mogao zamisliti. Sedeo sam i duboko disao dok sam u sebi skakao pevao i trcao. Odmah zamnom za stolicu je sela narcisa, nakon nje neki decko posle kog su dosli blizanci pa nakon njih dvoje Michael. Blizanci i Narcisa su nakon razvrstavanja seli za moj sto dok je Michael pao u Hufflepuf. Sve je bilo kao u snu. Moji prijatelji, skola, kuca, ja zaista nikada nisam bio srecniji. Kada su svi ucenici razvrstani pred stalak je ponovo stao direktor i jos jednom nam pozeleo dobrodoslicu cestajuci nam na razvrstavanju. Na kraju govora pozeleo nam je ukusnu veceru. Veceru? Nista mi nije bilo jasno. Stolovi za kojima smo sedeli bili su potpuno prazni. Medjutim, u trenu se sto ispuni najraznovrsnijom i najobimnijom hranom koju sam u zivotu video. Bilo je krem-piva, soka od bundeve, tostova. Bilo je hrane kakva se moze samo zamisliti. Svi, kolikonas ima bacili smo se na hranu kao da je poslednji obrok koji cemo imati u zivotu. Jeli smo dok smo bili gladni, zatim dok smo mogli da zvacemo da bi na kraju zavrsili sa pretovarenim stomacima toliko da smo se jedva kretali.Prvo marsiranje skolom
Asistenti su nas, prvake odveli u spavaonice. Cim smo svi mi, prvaci izasli iz sale rastalismo se sa Sliterincima i Haflpovcima a mi smo se zajedno sa Grifindorcima uputili ka velikom stepenistu. Isli smo hodnicima uglacanog kamena koje su delimicno osvetljavale svece poredjane duz glatkih zidova. Svece su osvetljavale i metalne oklope drevnih vojnika od kojih se svetlost odbijala i pruzala savrsen utisak. Sigli smo u podnozije velikih kamenih stepenica koje su se pruzale do samog vrha. Visoke zidove krasili su portreti raznih carobnjaka i vestica koji su nam se ljubazno javljali i znatizeljno upitkivali. Kako smo zakoracili na stepenice primetili smo da se neke stepenice pri vrhu pomeraju, kad je asistent video nase sablazne poglede mirno je uzviknuo „ da i pripazite na stepenice, vole da se menjaju.“ Zbunjeno i preplaseno nastavili smo penjanje. U jednom trenutku smo se drastavili sa Grifindorcima tako da smo penjanje stepenicama koje se na svakih nekoliko trenutaka trzali zato sto se tlo na kome hodamo pomera i zavrsi na potpuno drugom izlazu. Na jedvite jade stigli smo do petog sprata. Nije bilo nimalo lako da se u isto vreme koncentrisemo i na predavanja asistenata i na stepenice i na sve te portrete koji nas svako malo nesto zapitkuju. Primetio sam a svaki sprat izgleda manje vise isto. Svaki sprat je bio izgradjen od uglacanog kamena od poda do plafona sa dosta metalnih oklopa i vrata. Peti sprat je takodje bio kamen.Revenclawski dnevni boravak
Prisli smo jednom prolazu kroz koji smo prosi i poceli da se penjemo strmim spiralnim stepenicama. Izasli smo na vrhu i pred nama se ukazao zid na cijem sredistu se nalazio bronzani grb revenclava. Asistent je kucnuo u grb a bronzani orao otvoriokljun i pitao: „ nit je konj, nit je ptica. Kljun ima a dlakom je pokriven. Kasom trci a krilima leti.“. svi smo se nemo pogledali, iskreno nisam imao pojma o cemu ovo prica. Asistent je mirnim tonom i potpuno samouvereno rekao da je u pitanju hipokrif. Odgovor je bio tacan i ukazala su s otvorena vrata kroz koje smo usli u veliki dnevni boravak. Velika plavo zuta garnitura bila je postavljena oko kamina. Iza nje nalazio se veliki ormar sa puno knjiga pehara i puno nekih sitnica koje imaju veliku proslost. Na jednoj drvenoj komodi nalazila se mermerna statua Rovene Rejvenklo, osnivacu ove kuce na cijoj glavi se nalazila kopija dijademe. Asistenti su nam pokazali ulaze u spavaonice i zatim izasli. Dugo smo se nemo gledali a onda je pocela lagana diskusija o najrazlicitijim temama. Daniel i ja smo dobili dvokrevetnu sobu i odmah se zaputili u nju. Bila je mala ali veoma lepa. Imala je dva kreveta sa baldahinima, jedan radni sto. Veliki gardarober i tri prozora sa kojih imamo pogled ka kvidickom terenu i zabranjenoj sumi. Sve u svemu. Nikada u zivotu nisam bio srecniji. Stavio sam kavez sa sovom na sto i pustio reja, moju malu macu koju sam prilicno zavoleo. Rej i ja bacili smo se na moj meki somotom, prekriveni krevet. Nisam u njemu bio budan ni deset sekundi. Utonuo sam u dubok i bezbrizan san. Bio je to poslednji dan bez nastave.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi